VA Elektronska Industrija Niš 2

A postojala je i 'Elektronska industrija I'? :) Ako nije, ovaj 'II' iz naziva uspjesno privlaci paznju. Jedini (iako je to omanji) problem predstavlja pomalo neuskladen odnos plesnog i manje plesnog no u cjelosti radi se o interesantnom ostvarenju gdje je prednost vidljivo pruzena kompilacijskoj autenticnosti a ne nuznom redanju ovih ili onih predstavnika tzv. 'industrijske' scene.
Uvod s DeepArtMent uvelike podsjeca na dugometrazne, usporene tech-noir komade Alana Wildera. To prepoznatljivo naginjanje ambijentu protkanog 'jazz' nijansama tesko je zaobici ali ovakav lagani uvod znak je solidne konceptulane promisljenosti uvodenja slusatelja kroz postupnu eskalaciju stilova - vec sljedecim, osjetno plesnijim elektro-predloskom dobre 'stare' Margite.
'Just Do(minate) It' kvalitetom ne odskace ali niti nadilazi bilo koju drugu provokativnu Margitinu studiju - radi se o jos jednom, tipicnim crnim humorom protkanom plesnom komadu, koji ima vise zajednickog s klupskim miljeom nego apokalipticnim industrijskim establishmentom u koji je ovdje uklopljen. Iako mi ovdje ponavljanje 'SS' retorike u kombinaciji s S/M-om nije nesto pretjerano novo. Efektno koliko moze biti ako pomnije pratimo rijeci pjesme, no 'Blitzmadel' je daleko ozbiljniji i provokativniji komadic drustvene kritike.
Za razliku od ove, pomalo nespretne varijacije na temu, 'People of Yugoslavia' predstavlja daleko bolji i skakljiviji materijal - s onim prepoznatljivim Margitinim smislom za sokiranje.
Third I nastavljaju stilski niz DeepArtment - njihov 'Light Over the Lonely Street' zvuci kao da je nastao u dogovoru s otvarateljima kompilacije; 'recoilovski' sumracan, turoban komadic usporene glazbe, no u njemu je ambijent dobro postavljen i upravo u skladu s naslovom, moze posluziti kao jedan od idealnih soundtracka za setnje sumornim ulicama jednog velegrada. Kao i u slucaju DeepArtMent-ove teme 'Greysland', pokazatelj je da u jednostavnoj ambijentalnoj razradi puno vise vrata otvara sam slusatelj bez suvisnog napora - kontinuiran i pitak komadic naoko 'teske' ali sustinski uhu ugodne glazbene podloge. 'Mladi ljudi' pak smjesta nas u nedefinirani zatvoreni prostor gdje u obliku bijelog suma glasovi lutaju odbijajuci se od zida do zida, nastojeci pronaci svoj put do slusatelja (u obliku 'unutrasnjih glasova'?). Pomalo nalik zeljeznickoj stanici gdje se preko loseg razglasa gubi smisao poruke ali ostaje efektna podloga - nije bitno sto razaznajemo u tim dijalozima, 'Mladi ljudi' nas svojom zvukovnom nedefiniranoscu odvlace u nase vlastite misli kojima se nuzno ne prepustamo ali se iskljucujemo iz stvarnog svijeta...
Figurative Theatre pak idu u svoj naizmjenicni okrsaj s plesnim ekstremom - generalno slusano vrlo efektan i nabrijan klupski dragulj ali na trenutke isto tako svoje vrijeme gubi izvjesnim diskoidnim banalnostima. Duboki glas koji na trenutke upada u stvar (u adekvatnom mracnjackom tonu izgovarajuci rijec 'Emotion' ?) donosi dodatne pozitivne bodove ovoj temi. Nazalost 'Love Object' kao nekakav pravovaljani tematski nastavak ne odmice se previse od potrosnog elektro-predloska, bilo kao varijacija na temu 'Emotional Loser' ili u odnosu na bilo koji drugi primjer iz proslosti i sadasnjosti, nevezan uz ovu kompilaciju. Solidan elektro kojem necemo odoljeti na plesnom podiju ali nista dalje od toga.
Zero Syndrome je zanimljivo koncipirana ali pomalo isprazna tema - iako u ovoj cjelini ima svoju adekvatnu funkciju neuravnotezenog, ambijentalnom podredenog 'fillera'. Tearpalm sa svojim 'Mimohodom' takoder dostojno drze razinu ispod koje kompilacija nece pasti - nedoreceni trestavi uvod prozet zvuku nalik radijskim frekvencijama, kojima nastoje izokrenuti slusateljsku hipofizu, polagano nas uvodi u rasplamsavajuci plesni nemir koji se ni na samom kraju ne predaje, postupno se vracajuci u uho kao podsjetnik kako 'nije gotovo kad mislimo da je gotovo'. Meni osobno ovdje i ponajbolja tema. Zavrsna 'Gorka krv' pak zaokrece se za 180o, kroz svojih 8 minuta pruzajuci revijalan ugodaj odjavne spice za jednu, tematski solidnu kompilaciju.
Pornhouse i njihov 'Here Comes the Witch' je naporan primjer industrial-drone isfuravanja na groteskno. To naricanje sampleovima u kojima su obavezne kljucne fraze 'fucking' i bolni uzvici poput 'no!' skrivene iza kosmarnih tekstura modificiranih distrozija, kojima se favoriziraju mucni prizori nekakvog mucenja u kojima ionako ne zelimo sudjelovati, vec je toliko puta evidentirano - ponekad s manje ili vise uspjeha. No ovdje iako efektno ne zvuci previse uvjerljivo. 'Ignorance Is grey' igra na slicnu kartu - zvukovno i retoricki, ovo je naprosto necija tuda tamna komora (The Grey Area) s kojom se izvodac uziva poigravati jednim segmentom (vrlo nalik 'Hamburger Lady'), uvjeren kako je stvorio sebi autentican komadic 'apokalipse danas'.
Za razliku od njih, DeepArtment pokazuju kako su stilski puno inovativniji i skloniji interesantnim razradama a ne pribjegavanju jednoj uvrijezenoj formuli - u odnosu na uvodni 'Greysland', 'True Legend' za koji je korak radikalniji odmak, prozet puno ugodnijim tonom i predstavlja jedan od vrhunaca kompilacije - sa svoje dvije teme DeepArtMent ovdje pokazuju kako njihov izraz ako nastave njegovati ovakvu estetiku, moze nadici koncept pukog kompiliranja glazbe za individualne slusateljske bijegove iz stvarnosti. 'True Legend' na trenutke demonstrira kako su mozda trebali danas zvucati i jedni Laibach koji unatoc svojim trivijalnim stislkim saranjima i dalje glase kao nedokucivi kunst.
[source] - Camera Obscura forum