THIRD I: Audiodrome (Rauha Turva/Werkstatt Recordings, 2011)
Post-humanistički besramni crv gmiže po silikonskim čipovima i pjeva svoju egzotičnu pjesmu budućnosti. Kroz sićušne pore naših slušalica njegove riječi dopiru do naših čulnih senzora, a njegov ružni odraz nam se smješka s druge strane naših pločastih ekrana. Nad koje se nadvijamo poput jednookih vještica u nadi u njima opaziti barem djelićak zakazane nam vječnosti. "Ja, ja, i samo ja", je suluda mantra koju ponavljamo kao lozinku pomoću koje aktiviramo našu, od organskih materijala sačinjenu cameru obscuru. Pomoću njene refleksije zvuka hvatamo siluetu neidentificiranog tonskog zapisa, raskomadanog na deset nejednakih dijelova. Bolna neizvijesnost nepoznatog se ublažuje saznanjem njegova imena - "Audiodrome". A izvor iz kojeg je nastao je ćuprijsko-niški ambient/industrial/noise dvojac Third I. Sa svojim novim i jubilarnim dvadesetim izdanjem, ujedno proslavljaju i inicijaciju godine 2012. U kojoj bi se trebao po staromajanskom dugovječnom kalendaru dogoditi konačni kraj svijeta kakvog poznajemo. Stoga je i službeni izlazak albuma zakazan za kraj ove i početak iduće godine. Ili bolje rečeno, izlazi točno za početak našega kraja.
Međutim, otkrivenje smaka svijeta u ovom slučaju nije analitičko-znanstveno, nego eklektično-melodično. Nadahnuto neo-modernističkom hardcore-horror literaturom Clive Barkera i njegova redateljskog kolege Kronenberga, koji je spajao psihološke aspekte strave s tjelesnim atributima. Dočim, beznađe distopije u ovim kompozicijama se manifestira nepostojanjem neke pozitivne melodijske harmoničnosti, već su sastavni dijelovi skladbi u asimetričnoj uzajamnoj korelaciji negativne dialektike elektronskih tonova i zvukova. Te se ovdje pod toksično-pesimističnom dozom cyberpunka reflektiraju naši individualni, ali i kolektivni ljudski užasi. I s time se ne priziva, ali dobrim dijelom opravdava svima nama predstojeći kraj. Pri tome Third I nas pošteđuje onog nasilničkog, mračnog industriala, nego u ovih deset pjesama prezentira njegovu ambijentalnu verziju. Koja dolazi umirujuće poput nježnog milovanja janjeta prije njegova klanja. Odbrojavanje ono malo još preostalih nam komadića vremena odrazuje se u grubim mehaničkim ritmovima, koji najviše dolaze do svojeg izražaja u kompoziciji "New Order". Minimalistička atonalnost melodija prijašnjih radova je potisnuta u pozadinu i ustupila je mjesto neobičnoj ritmičnosti, kao u kompozicijama "Electrophobia", "Technojunkies", "Audiodrome" ili "Memories". Te isto tako jednoj vrsti ambijentalno-estetske atmosferičnosti, koja je, po mojem dosadašnjem dojmu, vrlo netipična za Third I. Pri tome se misli prije svega na skladbe "Memories", "Technojunkies" i "The Thruth". Ali ipak se kroz sve kompozicije ovog albuma provlači jedna temeljna, gotovo paranoična subverzija normaliteta. Realnost u njima postaje jedna svojevrsna propaganda života, koja nas manipulira, prosvijetljuje, laže i ljubi istovremeno. To jest, u njima se pokazuju oni efekti dadaističkog posmatranja svijeta oko sebe. Prilikom kojeg se sve dovodi u dvojbu, i tek kroz svoje ponovno potvrđenje, dodijeljuje mu se nekakav određeni ali samo privremeni značaj. Prilikom toga procesa svi stečeni utisci i dojmovi se svode na njihove elementarne, ogoljene osobine, te se pretvaraju u razne elektronske i digitalizirane zvukove. Potom se miksaju, preslagivaju i prevrću po individualnom umjetničkom nahođenju. I iz toga u konačnici nastaje jedan abstraktni zvučni jumbo-plakat u stilu koji se može opisati kao apocalyptic-industrial. Na tome plakatu se reklamira opskurna crvena pilula, koja kroz ovih deset kompozicija nudi jedno ontološko putovanje na drugu stranu zbilje. Zbilje koja, gledana kroz prizmu Platonovog tumačenja svijeta kao zbroja zasebnih ideja, se sastoji isključivo iz bezbrojnih fraktala osjećaja i mračnih predosjećanja. Bili oni nešto ugodnije nastrojeni kao u skladbi "Audiodrome", ili pak umočeni u deprimirajući, demonski delirij trip hopom prožetih ritmova skladbe "Asesino Electrico". Također je u kompozicija kao što su "Panic Room" ili "Introitus" uočljiva i jedna vrsta hladne, neljudske i digitalno artificijalne psihodelije. I koja s time upotpunjava apsolutne proporcije glazbenog zlatnog reza ove ekstrovertirane pornografije (ne)svijesti.
Album "Audiodrome" je idealna glazba za vožnju autoputom apokalipse, sve do oslobađajućeg uništenja svega. On sigurno, kao i svi dosadašnji radovi ovog dvojca, nije za mekane duše. Već je prije svega za ljude sumnjivih svijetonazora i nesvakidašnjih glazbenih ukusa. Ali za one koji su se našli i prepoznali u tome svemu, za njih bi ovaj uradak mogao biti albumom godine. Godine u kojoj smo svi prestali postojati.
ocjena albuma [1-10]: 9
durden // 09/12/2011
